Ljudi prostor ne koriste (uvijek) racionalno. Mi smo u neprekidnoj komunikaciji sa svijetom oko sebe: s ljudima, situacijama, okolišem, a naše kretanje je niz nesvjesno donesenih odluke koje iz te komunikacije proizlaze. Pa tako možemo vidjeti da gravitiramo svjetlu ili sjeni, da zaobilazimo zadržavati se na točkama koje nam izazivaju nelagodu, tražimo mjesta gdje se osjećajmo sigurno i biramo putanju od točke A do točke B u kojoj će utrošak energije biti najmanji. U arhitekturi i urbanizmu ovaj fenomen se zove desire lines. To su "divlje" staze koje nastaju spontano kada se ljudi (ili životinje u divljini) učestalo kreću po putanji koja nije bila zamišljena kao staza. Svi nesvjesno sudjelujemo

Moj posao je da razmišljam o terenu, tlu, živim ukrasima, strukturama, teksturama, materijalima, funkciji i izvedbi. O biljkama, drveću, njihovoj funkciji i kombinacijama koje mi daju željene efekte. O prostoru koji živi i u kojem se živi. Ali ponekad dozvolim svom umjetničkom srcu da me povede i u neku drugu dimenziju, onu koja zapravo govori o tome kako prostor utječe na nas, kako ga doživljavamo, interpretiramo i kako komuniciramo s njim. Za projekt uređenja jedne dotrajale terase u centru Zagreba bila sam (možda malo i previše) inspirirana dotaknuti dubine te dimenzije i odlučila stvoriti vrtne skulpture - interaktivne ukrase koji imaju za svrhu oplemeniti boravak u prostoru i probuditi znatiželju

Slušati prostor: što to zapravo znači i zašto je bitno za održivi vrtni dizajn?   Kada ljudi razmišljaju o uređenju svojih vanjskih prostora, bilo da su to fino stilizirani produžetci dnevnog boravka ili pomalo divlji prirodni vrtovi u kojima raste i nešto jestivo, prve dvije asocijacije najčešće su estetika i funkcija—što će izgledati lijepo, koje će biljke odgovarati prostoru, kako rasporediti zone i vrtno arhitektonske elemente. Za mene vrt nije (samo) prostor. Nije pasivan. Vrt je živ. On je niz događaja. Nije važno samo kako izgleda nego kako se osjeća. Kako se ti osjećaš u njemu. I kako ti osjećaš njega, vrt kao cjelinu. Prostor mora odavati osjećaj smisla i svrhe,

Stvaranje senzornog vrta: doživljaj za sva osjetila (i više od toga) Zamisli da ulaziš u vrt koji ne oduševljava samo pogledom, već angažira i druga tvoja osjetila – miris (cvijeća, aromatičnog bilja), sluh (šuštanje lišća, zujanje bumbara), dodir (različite teksture listova i zemljanih pokrivki, sagina subulata na tlu pod bosim stopalima i okus (šumska jagoda, jestivo cvijeće). To je bit senzornog vrta – prostora osmišljenog da uključi vid, zvuk, miris, dodir, okus – i ono nevidljivo: intuiciju. U teoriji svaki vrt, sva priroda je pozornica za duboko doživljavanje stvarnosti kroz više slojeva percepcije, ali za razliku od spontano razvijenih krajolika, senzorni vrt je tip vrta koji se promišljeno dizajnira