Desire lines – put kojim se češće ide
Ljudi prostor ne koriste (uvijek) racionalno. Mi smo u neprekidnoj komunikaciji sa svijetom oko sebe: s ljudima, situacijama, okolišem, a naše kretanje je niz nesvjesno donesenih odluke koje iz te komunikacije proizlaze.
Pa tako možemo vidjeti da gravitiramo svjetlu ili sjeni, da zaobilazimo zadržavati se na točkama koje nam izazivaju nelagodu, tražimo mjesta gdje se osjećajmo sigurno i biramo putanju od točke A do točke B u kojoj će utrošak energije biti najmanji.
U arhitekturi i urbanizmu ovaj fenomen se zove desire lines. To su “divlje” staze koje nastaju spontano kada se ljudi (ili životinje u divljini) učestalo kreću po putanji koja nije bila zamišljena kao staza. Svi nesvjesno sudjelujemo kako u njihovom stvaranju tako i održavanju. Najbolji primjer toga su prečaci kroz velike parkove u kojima su staze popločane, ali nepraktične jer se treba dulje hodati ili presječene travnate površine blizu pješačkog prijelaza, u koso. Ljudi su praktični – biraju lakši intuitivniji put.
Kada se prostor projektira logikom i izvede po nekim pravilima kako bi trebalo biti, a ljudi to ne osjećaju prirodnim, s vremenom se stvori tenzija između onog što je zadano i onog što je prirodno.
Što se događa u oblikovanju vanjskih prostora, kako ovaj princip koristim u radu s klijentima?
Kad počnem raditi na nekom projektu, jedan od prvih koraka je izlazak na teren, provodim vrijeme s klijentima u njihovom prostoru i zajedno ga proučavamo. Oni mi govore što bi htjeli imati, kako bi htjeli da im vrt izgleda, a ja gledam nešto drugo – gledam postoje li na terenu znakovi koji pokazuju kako se prostor koristi i gledam njihovo prirodno kretanje. Ako idemo nekim redom izlazeći iz objekta u šetnju po dvorištu, redovito se dogodi da mi govore da puteljak žele na sasvim drugačijem mjestu od onoga kako su me vodili.
Kad im na to ukažem, dogodi se klik. Odjednom dvorište više nije travnjak, terasa, pergola, staklenik i povrtnjak, dvorište postaje niz događaja u kojima (nesvjesno) sudjelujemo. Vrlo često postoji jasan nesklad između ideje savršenog i kako bi trebalo biti i onoga što nam je prirodno. Ovo je tim više izraženo ako klijenti već dulje vrijeme žive na tom mjestu. Oni već imaju svoje jasne navike i svaka intervencija u okoliš koja traži od njih nove prilagodbe izaziva neugodu.
Ako su u oblikovanju okoliša poštovani prirodni tokovi, odnosno ako dizajn slijedi desire lines, prostor se osjeća tečno i ugodno. Ako ne, osjeća se otpor i život na takvom mjestu stalni unutarnji podražaj koji ne vidiš ali smeta, nešto kao kamen u cipeli. Zato se neki dizajn čini kao da je „sjeo“, dok drugi daje osjećaj čudnog. To su vrlo suptilni signali koje naš živčani sustav čita, iako mozak često ne može racionalno objasniti. Nije ugodno živjeti u prostoru koji ti nije prirodan.
U svakom projektu pokušavam slijediti takve porive i prilagoditi se njima, jer da se opet vratim na neurologiju – naša tijela neprestano komuniciraju s okolišem i odgovaraju na primljene podražaje. Dobar dizajn izrasta iz nas, ne iz pravila, ne iz ideje kako bi nešto trebalo biti. Nema smisla raditi urednu popločanu stazu pod pravim kutem, ako stanari od auta do ulaza prirodno vijugaju po travnjaku. U tom slučaju, vođena staza po već postojećoj putanji puno je bolje rješenje od idealno projektirane putanje.
Kada ovakvi primjeri ožive kod obilaska terena, dobijem jasan osjećaj da ja nisam dizajner, već netko tko opaža skrivene zakone i slijedi ih.
Primjer iz prakse.
Klijenti su zamislili terasu kao produžetak blagovaonice, na južnoj strani kuće jer se čini logičnim da se ručak skuha i iznese vani kad je lijepo vrijeme. Postoje vrata i na prvu stvarno ima nekog smisla. No istina je da je taj dio najizloženiji suncu i da ga intuitivno izbjegavaju, ne postoji prirodni nagon da se tamo boravi. Težnja je da se kroz ta vrata izađe i prehoda par koraka u sjenoviti dio na istočnoj strani gdje je puno ugodnije. Kad smo to osvijestili i kad sam objasnila zašto je bolje da terasu ne rade gdje su zamislili nego tamo gdje prirodno gravitiraju, odustali su i sad umjesto terase imamo stepenice za spustiti se i doći do ugodnog hlada ljeti. Za proljeće i babllje ljeto sasvim dobro funkcionira postojeća jugozapadna terasa.
Izbjegli smo vrlo skupu grešku i stvorili prostor koji prirodno ima smisla.
