Uvijek sam vjerovala da jesti hranu koju sam uzgojiš mora biti neki posebno sveti čin.
I zamišljala kako ujutro još bosa i pospana odlazim do vrta po voće i povrće za taj dan. Danas moja vizija više nije vizija nego stvarni život, a svoja sam iskustva oblikovala u praktične radionice na kojima buduće vrtlare učim kako napraviti vrt od nule i stvarati održive izvore hrane za vremena koja dolaze.
Želiš imati svoj vrt?
Jesti hranu čije porijeklo i način uzgoja nisu upitni?
Koja puca od radosti i klorofila.
Kojom bez straha možeš hraniti one koji su ti najdraži.
Ideja da imaš svoj vrt donosi ti s jedne strane mir i osjećaj sigurnosti, a s druge ti izaziva nemir i frustraciju jer nemaš pojma odakle uopće početi, kako napraviti prvi korak. (Što je uopće prvi korak?) I moguće da se pitaš – je li kasno početi sada. Na ovo ću odmah odgovoriti – nije. Najbolje vrijeme za započeti vrt bilo je prije pet godina. Drugo najbolje vrijeme je – bilo kada.
Ako si kao ja, dijete betona, kako da znaš ono čemu te nitko nije učio. Ni ja do prije koju godinu nisam znala kako rastu tikvice. Za mene su tikvice bile plod s tezge na pijaci. I sastojak za rižoto. Možda misliš i da imati vrt znači sate i sate mukotrpnog rada po zlom vremenu, da ćeš morati puno ulagati i da ti trebaju hektari zemlje. Ne treba ti ništa od toga. Samo klica ljubavi za uzgojem i srce puno entuzijazma.
Ako na prvu nije očito, ovo je bilo nekoliko dobrih vijesti.
I zadnja dobra vijest je da ti ja mogu pomoći.