Naša priča

PRIČA ISPOČETKA

Jednog popodneva, ljeta gospodnjeg dvijetisućeidvadesetog, dok smo preplavljeni osjećajem da ovaj svijet ne ide u dobrom smjeru propitivali smisao, besmisao, načine života i življenja, sve ono što smo do sad znali i bili, izgovorila sam rečenicu koja je promijenila sve.

„Ajmo mi nešto posadit.“

Rekla sam. Gledajući nefokusirano u neku zamišljenu budućnost, pokušavajući ju oblikovati u nešto smisleno i stabilno, osjećajući… ni sama ne znam što. Neku mješavinu nade, nadahnuća i inspiracije koja se upravo porađala. Kao da je taj „Ajmo sadit“ bio neka vrsta obećanja da će sve biti u redu.

„Ajmo.“

Rekao je. Glasom koji nije odavao da nema pojma ni što sam ja predložila ni na što je on upravo pristao.

„Na terasi?“ Pitala sam.

„Na terasi.“ Odgovorio je.

Bio je to početak naše vrtlarske avanture i za svega nekoliko dana rođen je naš prvi vrt na terasi, naša Mala Njiva. Njen naziv je zapravo bio šala na vlastiti račun. Mi nikada ni u jednom trenutku nismo smišljali ime za nešto što će jednog dana postati imanje na par tisuća kvadrata i platforma za uzgoj svega što želi rasti. Bila je to naša njiva, naš šou kojem su se svi smijali. Uključujući i nas same.

Naša prva njiva imala je samo tri kvadrata zemlje u improviziranim drvenim okvirima i nalazila se na našoj gradskoj terasi! Vrt na terasi, napravljen u jedno popodne, a hranila nas cijele sezone. Ja još uvijek ne mogu vjerovati koliko je to bilo plodno i uspješno. Činjenica da uzgajamo toliko hrane u takvim uvjetima je bila dovoljno inspirativna i probudila je u nama entuzijazam da se otisnemo van grada, u divljinu mjesta Pisarovina, i tamo krenemo raditi imanje od nule.

Sjeme nečeg novog samo je čekalo da proklija. Ideju nekog prirodnog i mirnijeg života negdje, izvan kaosa grada, hranili smo u sebi cijelo jedno desetljeće, ali nekako kao da nije bilo vrijeme za to. I baš kao što naša sjemena proklijaju kad su uvjeti u vrtu povoljni, tako smo i mi čekali pravi trenutak za ovaj iskorak. Iako se odluka dogodila u jedno popodne, ona je zapravo bubrila u nama godinama.

KRISTIJANA & IGOR

Moja veza sa Zemljom i biljkama vjerojatno je starija od mene same, ali pravu je zrelost dostigla tek tog proljeća kada je ruka prvim sjemenom nahranila zemlju, a moje se biće prisjetilo da negdje u sebi nosim gene onih žena koje su prirodu slušale i razumjele davno prije mene i utisnule svoje naslijeđe u moje kosti. No kao tipično dijete betona, pomalo odvojeno od tih životvornih nagona i starih znanja, tek sada otkrivam svetu vezu između mene, sjemenke i sunca.

Ponekad se osjećam kao da se prisjećam onoga što već znam.

Permakulturna sam dizajnerica, uzgajivačica, praktičarka Bachove cvjetne terapije, integrativni aromaterapeut, hobi travarka, terapeutkinja različitih praksi za unutarnji rast. Upravo taj rast je ono što me najviše uzbuđuje i ono nešto što me vodilo da kroz svoje djelovanje na Maloj Njivi taj impuls prepoznam, podržim i njegujem. Kako u prirodi, tako i u nama ljudima.

Ima nečeg duboko transformirajućeg u direktnom kontaktu sa silama prirode.

Zato Njivu doživljavam kao mjesto gdje osim hrane možemo rasti i mi, ljudi. Postati bolja verzija samih sebe. Znam koliko sam i sama evoluirala na ovom životnom poligonu, koliko me taj put nahranio i na neki čudesan način zacijelio iznutra.

Igor je moj sudrug, suprug, čuvar mojih pomidora i mog srca. On je sve što ja nisam: praktičan, pragmatičan, jednostavan. Zajedno smo upravo ono što trebamo biti kako bi njiva i svi naši plodovi dobili ono najbolje od oboje. Ja sam mozak, on je snaga.

Mi nismo vrtlari.
Mi smo čuvari života u tlu.

Ako postoji nešto što se zove vrtlarski stil, rekla bih da je naš nježno i s golemim poštovanjem prema svemu što živi. Prema našim tijelima, zglobovima i zdravlju, ali i prema tom podzemnom svijetu kojeg ne moram ni poznavati da bi bila svjesna da postoji. Ja nisam stručnjak iz poljoprivrede ni poznavatelj mikrobiologije tla. Ja sam samo iščitala tisuće stranica knjiga i odgledala sate i sate edukativnih materijala o tome kako uzgajati hranu na najmanje invazivan način, bez previše uznemiravanja inteligentne mreže života u tlu. Bila sam voljna eksperimentirati i primijeniti kod nas sve te principe o kojima sam učila, a onda i kroz praksu potvrditi da sve ima smisla. Netko mnogo stariji, mudriji i učeniji od nas rekao je među tim tisućama pročitanih stranica: čovjek ne uzgaja biljke. Čovjek uzgaja tlo, a tlo biljke.

Živjeti s Njivom i raditi zemlju donijelo je velike promjene i nama, iznutra. Bila mi je dovoljna tek jedna sezona u direktnom kontaktu sa silama života da shvatim da naš put zemlje i biljaka skriva mnoge lekcije, prilike za rast i osobnu transformaciju. Zato Njivu zovemo mjestom gdje rastu biljke i ljudi. Jer, ako ćemo iskreno, možemo mi misliti da mi uzgajamo povrće, ili čak da uzgajamo tlo, a ono biljke.