Ako si iskusni vrtlar s kilometrima u lopati i godinama suživota s biljkama, preskoči ovaj tekst. Ovo pišem za vas koji ste tamo gdje sam ja bila prije par godina - na početku početaka. Koji možda osjećate poriv da zaronite ruke u zemlju i uzgojite nešto, ali ne znate odakle krenuti. I koji ste spremni zakoračiti u vaše vlastito hodočašće kroz suradnju sa zemljom i uzgoj vlastite hrane.  Reći ću vam ono što bi voljela da sam znala upravo lani, ono što će vam možda umanjiti nestrpljivost i nesigurnost oko prvih koraka i dati onaj osjećaj koji je meni bio najpotrebniji: da nije ni nemoguće ni strašno teško imati vlastitu

Jedno vrijeme, dok velika njiva još nije bila ni ideja, a kamoli stvarnost i dok sam gledala kako najbolje iskoristiti prostor na terasi i transformirati ju iz slučajnog, stihijski nastalog vrta u pažljivo dizajnirani povrtnjak, naišla sam na metodu planiranja vrta zvanu square foot garden. I želim vam ju približiti jer je iznimno praktična ako želite napraviti svoj prvi mali vrt, a nemate puno prostora, znanja, alata ni vremena. Ovom metodom mali vrt napravite za jedno popodne.   Metodu square foot garden osmislio je i strukturirao Mel Bartholomew, u želji da ponudi alat za kreiranje sasvim malih, ali bogatih vrtova gdje god se nađeš i razbije predrasudu da je uzgojiti

Nije sve što na Njivi raste hrana. I ne uzgaja se sve iz nekih vlastitih interesa. Nešto je ljekovito, nešto je korisno drugim biljkama, nešto okrepa kukcima. Nešto ima sentimentalnu vrijednost. Nešto je naslijeđeno i čuva se. A nešto je potpuno van kategorije.   Jedna takva biljka je i sweetgrass (hierochloe odorata). Ona uopće nije naša autohtona biljka, nema nikakve veze s korisnim biljnim zajednicama u vrtovima našeg podneblja. Ljekovita jest, ali ništa što nema zamjenu u nekim domaćim vrstama. Na prvi pogled nigdje veze i pitanje zašto sam se uopće trudila doći do sjemena preko pola svijeta, a onda i paziti da nikne i opstane, je posve na mjestu. No kako rekoh,

Postoji mogućnost, da se u meni, baš kao što su se ponekad na Njivi budila znanja mojih prababa, u onim trenucima kad nisam znala jesam pošla ili došla, a one progovarale dubokim znanjem i nekim dalekim glasom iz mojih sjećanja, da se na tako neki neobičan način u meni probudila Slavonija.   Prije skoro trećinu mog života prvi sam se put susrela s ceremonijom kuhanja ajvara kod naših kumova u Slavoniji. Daleko sam ja tad bila i od znanja o vrtu, vrtlarenju, od intimne veze sa Zemljom i hranom, a još manje od znanja o umjetnosti kuhanja ajvara. Koliko sam neuka, nespremna i nevješta bila, govori činjenica da sam tog