Kosa Majke Zemlje
Nije sve što na Njivi raste hrana. I ne uzgaja se sve iz nekih vlastitih interesa. Nešto je ljekovito, nešto je korisno drugim biljkama, nešto okrepa kukcima. Nešto ima sentimentalnu vrijednost. Nešto je naslijeđeno i čuva se. A nešto je potpuno van kategorije.
Jedna takva biljka je i sweetgrass (hierochloe odorata). Ona uopće nije naša autohtona biljka, nema nikakve veze s korisnim biljnim zajednicama u vrtovima našeg podneblja. Ljekovita jest, ali ništa što nema zamjenu u nekim domaćim vrstama. Na prvi pogled nigdje veze i pitanje zašto sam se uopće trudila doći do sjemena preko pola svijeta, a onda i paziti da nikne i opstane, je posve na mjestu.
No kako rekoh, nije sve za vlastito dobro.
Ona je jedna od četiri biljke (cedar, bijela kadulja, duhan, sweetgrass) koje se smatraju svetima među autohtonim plemenima sjeverne Amerike i Kanade i medicina je prvenstveno duhu. Puno je simbolike povezano s njom, u kulturi i životu ljudi kojima je bitna ima velikog smisla i značaja. No za dokučiti važnost biljke u nekoj zajednici i zašto ju drže svetom potrebno je ipak zaći dublje u učenje i njihov život.
Davno prije nego sam ja uopće saznala da ovo čudo od biljke postoji, stare čuvane plemenske prakse i znanja su se popularizirala i postala hit i van svojih granica. Ali na tom putu i u dobronamjernim pokušajima da se znanje učini dostupnim izgubilo se ono bitno: poštovanje. I ova se divlja, samonikla i autohtona biljka preko noći našla na popisu ugroženih.
Stari su znali i razumjeli da resursi Zemlje nisu neograničeni. U njihovom svijetu postoji svjesnost i praksa razumnog korištenja i reciprociteta. Nešto uzmeš, nešto daš. Nasuprot toga stoji ono što zovemo naša “zapadnjačka” svijest. Neću govoriti u množini i umanjivati svoju osobnu odgovornost skrivajući se pod plaštem kolektivnog. Reći ću samo da sam i ja, u oduševljenju drevnim i egzotičnim i onim što sam slušala od svojih prekooceanskih poznanica, posegnula za njom, naprosto želeći da njena upotreba donese nešto dobro i u moju svakodnevicu.
Nisam znala da je ugrožena. Nisam uopće razmišljala o tome. Ne opravdava me to. To je samo dokaz koliko je lako upecati se na mainstream udicu i bez promišljanja uzeti nešto zdravo za gotovo. Pa i ovu našu planetu i njene darove.
Prvo otrježnjenje mi je bilo doticaj s Njivom. S pravokutnikom zemlje za koji sam postala odgovorna. Jednom kad shvatiš da de facto imaš kontrolu nad nekim dijelom planete, onda shvatiš i da si odgovoran za dio njezina opstanka.
Drugo otrježnjenje je bila edukacija iz permakulture. Već na prvom satu bombardiraju te s činjenicama o tome u kakvom stanju je Zemlja i koliko je posrnuo odnos čovjeka prema tlu (i ne samo tlu). Ja vam ništa od tih podataka nisam zapamtila. Zapamtila sam samo svoj osjećaj koji me obuzeo kad sam shvatila da sam i ja dio tog plemena i donijela odluku ne iz glave i razuma već iz kostiju, da želim napraviti sve što je u okviru mojih fizičkih i metafizičkih granica da Zemlji vratim dio njene prirodne divljine. Ne, ne mogu spasiti sva drveća i sve dupine, ali u okviru onog za što sam odgovorna imam prostora odlučiti hoću li podržati život ili daljnju devastaciju.
Nabavila sam sjeme ove biljke i posijala ga moleći se da nikne i bude bujno i zdravo. Ne s namjerom da ju slobodnije dalje koristim jer sad kao polažem pravo na nju, već samo zato da živi, raste i množi se. Recimo da je to moj mali, minijaturni čin zahvalnosti za ono što mi je njena prisutnost u životu dala.
Eto. Zato ju uzgajam. Rekoh vam, neke su stvari van kategorije. Možda i van pameti. No da sam ja sve u životu odigrala samo po pameti, a ne po srcu, ne bi baš daleko dogurala.
SWEETGRASS, KOSA MAJKE ZEMLJE, ŠTO JE TO?
Sweetgrass, hierchloe odorata je trajnica iz porodice trava. Naraste do oko 50 cm u visinu, a pod zemljom se širi rizomima, stvarajući guste travnate tepihe vanilijastog mirisa, koji se pojača kada se biljka osuši ili ako se prstima prolazi kroz nju. Cvate sitnim cvjetićima i stvara sjemenke nalik lanenim koje su uglavnom neoplođene, zbog čega se uzgoj sijanjem ne preporuča jer je najčešće bezuspješan. Ovo u mojem pitaru je, dakle ravno čudu, jer od njih 10 koliko sam imala, niknulo je sve.
Biljka se žanje i veže u male snopiće, suši i dalje prerađuje u košare, šešire ili punila za jastuke za svjetovnu upotrebu.
Za sweetgrass se vežu brojne legende, a najpoznatija je ona o postanku svijeta.
SWEETGRASS, PRIČA O POSTANKU
U toj priči, negdje na nebu postoji nebeski otok koji nastanjuju nebeski ljudi. Jednog dana kroz rupu u otoku propala je trudna nebeska žena i strmoglavila se prema zemlji koja je bila tek jedan veliki ocean. Ptice su ju uhvatile i usporile njen pad, a morska bića su se angažirala da spase ženu i naprave joj dom. Pozvali su veliku kornjaču da podmetne svoj oklop. Oko kornjače su se skupile ribe, dabrovi i vidre, dovukli su blato i napravili toplo gnijezdo u koje su ptice položile ženu. Gnijezdo je raslo i nadograđivalo se, pretvarajući tako prvi grumen blata u ono što danas znamo kao kopno, a žena je rodila djecu koja su bila prvi ljudi na zemlji. Osim ljudskog, sa sobom je donijela i biljni život, njeni su džepovi bili prepuni sjemenja raznih vrsta, te je njima nastanila zemlju prvim biljkama. Jedna od njih bila je upravo sweetgrass. Po ovoj legendi, sweetgrass se smatra kosom Majke Zemlje.
U spiritualnom smislu, biljka se koristi spletena u pletenicu i pali za vrijeme molitve i plemenskih rituala. Vjeruje se da aromatični dim djeluje pročišćavajuće i da donosi dobrotu u duh onog tko ju koristi.
Pletenica se tradicionalno plete od točno 21 stabljike što također ima svoju simboliku. Prvih sedam stabljika odnosi se na sedam generacija naših predaka. Zahvaljujući njima mi smo danas to što jesmo. Idućih sedam odnosi se na sedam vrlina koje smo pozvani u ovom životu razvijati i njegovati: ljubav, poštovanje, poštenje, hrabrost, mudrost, istina i poniznost. To su jednostavna učenja kojima ćemo pročistiti vlastiti život i tako pročišćen proslijediti dalje u idućih sedam generacija na koje mi i naše ponašanje imamo utjecaj, a što je predstavljeno s idućih sedam stabljika. Pletenice se pletu u ceremoniji i posvećenoj atmosferi, a sam proces ispreplitanja niti podsjeća nas da osvjestimo tko smo, što ćemo učiniti s darom života i kakve ćemo niti predati generacijama koje dolaze.
