Ceremonija ajvara
Postoji mogućnost, da se u meni, baš kao što su se ponekad na Njivi budila znanja mojih prababa, u onim trenucima kad nisam znala jesam pošla ili došla, a one progovarale dubokim znanjem i nekim dalekim glasom iz mojih sjećanja, da se na tako neki neobičan način u meni probudila Slavonija.
Prije skoro trećinu mog života prvi sam se put susrela s ceremonijom kuhanja ajvara kod naših kumova u Slavoniji. Daleko sam ja tad bila i od znanja o vrtu, vrtlarenju, od intimne veze sa Zemljom i hranom, a još manje od znanja o umjetnosti kuhanja ajvara. Koliko sam neuka, nespremna i nevješta bila, govori činjenica da sam tog jutra, u garažu prepunu pečene paprike i opreme za ajvar (jer gdje se kuha ajvar nego u garaži?!), ‘ladno k’o na modnu pistu, ušetala u bijelim ljetnim hlačama.
Nikad neću zaboraviti izraz lica moje kume kad me ugledala. Pogledala me djelomično u nevjerici – kao, jesi ti to stvarno došla radit’ ajvar u bijelim hlačama, dijelom jedva suzdržavajući urnebesni smijeh – kao, joj jedva čekam da te vidim kad sve završimo. Otprilike tako sam ja u nevjerici gledala u svoj djevičanski bijeli zid, u novoj novcatoj, netom renoviranoj kuhinji kada je Njiva prvi put u povijesti svemira porodila ajvar.
Nisam imala ni približnu ideju što da radim.
Nisam imala recept koji bi slijedila.
Nisam imala ništa za što bi se s povjerenjem uhvatila.
Od sto receptura za koje se autori kunu da je baš taj najbolji, svih sto je različito. Iskustva isto tako imala nisam. Ništa za što bi se s povjerenjem uhvatila, kako bi bila sigurna da ću uspjeti, jer toliko predivne paprike ne smije biti uzalud potrošeno.
Jedino što sam mogla je duboko udahnuti, malo zadržati dah i krenuti. Po osjećaju. Makar nisam bila sigurna koji je to točno osjećaj.
Ako ste ikad radili domaći ajvar, onda shvaćate zašto to zovem ceremonijom, zašto je bitno da si u glavi na mjestu i zašto nema prečica.
Odlučila sam raditi ajvar koji se peče, što znači da povrće nije kuhano, pripreme traju, nema prepuštanja slučaju, nema usput ćemo, nema kako bude. Nema traljavosti. Hrana je svetinja. Hrana koja je rasla na Njivi ili koju je Njiva na bilo koji drugi način stvorila je dupla svetinja. Nema mjesta pogreškama.
Radila sam kako sam najbolje znala i mogla, potpuno posvećena, potpuno prisutna. Ispekla, usitnila, začinila i miješala, miješala, miješala, neumorno miješala. Onako kako mi se činilo da treba.
U nekom trenutku, kada sam se od silnog miješanja stopila s onim što sam radila, shvatila sam da se stvarnost malo pomakla i da sam spontano upala u neko trans meditativno stanje jer te isti ponavljajući pokreti gurnu preko ruba. U tom stanju lonac više nije bio lonac već prostor za sve što ja jesam, a kuhača je postala produžetak ruke, produžetak srca.
I htjela – ne htjela, u tu sam se smjesu izlila cijela.
U tom nekom rubnom, malo pomaknutom stanju iz mog srca je, niz moju ruku potekla Slavonija. Navrla su sjećanja, svi oni fini sitno tkani detalji, sve ono pospremljeno u ladici koja je nosila neko drugo vrijeme, ono kad smo bili mladi i blesavi.
U glavi mi se upalio i stari gramofon i stari rock repertoar koji je služio kao zvučna kulisa za naše miješanje, nosnice mi je opet ispunio miris garaže, a pred očima su mi se smjenjivale slike praćene radosnim grlenim smijehom. Osjetila sam, jasno kao bistar potok, iako i dalje nisam znala što trebam, osjetila sam da je mom biću kristalno jasno kakav osjećaj moj ajvar mora izazvati dok ga jedeš. I tom osjećaju sam se predala, na neki, pomalo mistični način pustila da se kroz moje ruke prelije u moj lonac.
Dobar ajvar je onaj kada glasno mljackaš dok ga jedeš žlicom, bez ikakvih dodataka, zatvorenih očiju dok malo desnom nogom cupkaš od uzbuđenja. Mora biti pitki i mekan, dubokog, ne pretjerano grubog okusa, s malo chilli vrućine za aftertaste. Moraš ga htjeti jesti u mraku, daleko od svih i kao nešto jako dragocjeno, čuvati za posebne trenutke.
Šesnaest sati kasnije, stigla sam do točke koja je bila najbliža onom gdje sam znala da trebam biti. Imala sam dobar osjećaj. I tu sam stala s procesom. Kao da je sjećanje u meni reklo – evo sad je dobro. Dvadeset i četri sata kasnije, nakon što je degustacijska teglica provela neko vrijeme u frižideru na hlađenju, one prave teglice prolazile svoj proces pasterizacije za duge zime, a ja po prvi put čula plop od otvaranja vakuuma, umočila sam žličicu i zagrizla.
I to je bio taj trenutak. Spontano sam zatvorila oči, glasno mljackala i lagano cupkala desnom nogom od uzbuđenja. To je bilo to.
Imamo Ajvar s Njive.
Ne ajvar, Ajvar.
Trona dostojan.
S ovom malom sasvim čudnovatom ceremonijom, na jedan divni, energetski bogat ekvinocijski dan, na početku novog ciklusa proglasila sam ljetnu sezonu gotovom. Moje tijelo je bilo otprilike u sličnom stanju kao moja Njiva: malo umorno i željno predaha, možda više od toga željno polaganosti i nečeg novog. Dođe tako prirodno, što sam više na Njivi i s Njivom, to mi je jasnije čemu služe godišnja doba. To ih spontanije pratim, to ih više prirodnima osjećam.
Radosna sam bila toliko da mi je svaki atom mog bića zaplesao neki ludo dobri ples. Predivna je sezona bila nas, želi smo kako plodove i naše sjeme koje ćemo čuvati za dalje, tako i iskustva, koja su posebno vrijedna i kojima ćemo pognojiti zemlju za budućnost.
Ovo je prva velika godina u kojoj smo hranili sebe i sve one koji su nam vjerovali i kupovali od nas. Godina koja je po količini ubranog, podijeljenog, prodanog i spremljenog pokazala da nema straha i da između kako ću ja to i gle mogu ja to stoji samo iluzija o tome koliko smo i za što sve sposobni.
